Prema definiciji Svetske zdravstvene organizacije: „bol je neprijatno čulno ili emocionalno iskustvo povezano sa stvarnim ili potencijalnim oštećenjem tkiva“ .
Bol se može definisati i kao individualan i subjektivan doživljaj moduliran fiziološkim, psihološkim i drugim faktorima kao što je prethodno iskustvo, kultura, strah i anksioznost. U širem smislu bol je sve ono što bolesnik kaže da ga boli.
To je zaštitni mehanizam čija je funkcija da organizam postane svestan opasnosti i reaguje kako bi uklonio bolni nadražaj, međutim ukoliko se bolni nadražaj ne može ukoniti onda se javlja hronični bol koji nema više zaštitnu funkciju već dodatno opterećuje obolelog i vodi u dalje bolesti, kao na primer depresija.
Hronični bol treba shvatiti kao zasebnu bolest. Oslobođenje od bola spada u osnovna ljudska prava.
Bol je najčešći razlog posete lekaru. On je glavni simptom mnogih patoloških stanja i znatno može da promeni kvalitet života osobe i funkcionisanje uopšte.
Bolna stanja kojima se bavimo su:
- Kancerski bol
- Bol donjeg dela leđa
- Bol glave i vrata
- Glavobolje
- Miofascijalni i artritički bol, fibromijalgija
- Kompleksni regionalni bolni sindrom
- Kraniofacijalni bolni sindromi
- Postherpetična neuralgija
- Palijativna terapija
Prema vremenu nastanka i trajanja, bol delimo na akutni i hronični.
- Akutni bol traje do 12 nedelja od nastanka
- Hronični bol je onaj koji traje više od 6 meseci
Prema mehanizmu nastanka i ispoljavanju simptoma, delimo ga na:
- Nociceptivni – kancerski bol, bol porekla unutrašnjih organa, npr.akutni pankratitis, kalkuloza žučnih puteva itd.
- Inflamatorni – nastaje nakupljanjem faktora upale i oticanjem u nekom delu tela, npr. Apsces
- Neuropatski bol – nastaje direktnim oštećenjem na nivou perifernog ili centralnog nervnog sistema, ili pak nekim stanjem koje posredno dovodi do izmenjenog sprovođenja nervnih impulsa, tako da normalni stimulansi mogu da izazivaju osećaj bola, dok se bolni mogu doživljavati mnogo intenzivnije nego normalno. Primeri su: polineuropatija, radikulopatija, lumboišijalgija, neuralgija trigeminusa itd.
Bol može biti dobro lokalizovan, na primer bol kuka ili kolena, ili mogu postojati simptomi u gotovo svim delovima tela, kao kod npr. fibromijalgije.
U posebnu se grupu svrstava tzv. psihogeni bol. Neki nerešeni problem ili unutrašnji konflikt osobe se može ispoljiti kroz osećaj bola, pri čemu osoba ne shvata suštinu problema na svesnom nivou. I u tim situacijama, putem pažljivog razgovora sa pacijentom i naravno, isključivanjem drugih organskih bolesti, dolazi se do problema sa jakom psihičkom komponentom.
Akutni bol se najčešće leči anesteticima i analgeticima. Hronični bol je, međutim, mnogo teži za lečenje i često zahteva multidisciplinarni pristup bolesti. To znači da je često potrebno uključivanje lekara raznih specijalnosti u lečenje, npr. anesteziologa, neurologa, neurohirurga, reumatologa, fizijatra itd. Lečenje se obično započinje medikamentozno i minimalno agresivno. Pri tome se rukovodimo principom multimodalnosti. To znači da se istovremeno koriste analgetici različitog mehanizma dejstva, što znači da im se sabiraju analgetska dejstva, ali ne i eventualni neželjeni efekti.
Ukoliko medikamentozna terapija ne pomaže dovoljno, pristupamo nekim invazivnijim metodama, kao što su centralni i periferni nervni blokovi, blokade tzv. triger tačaka itd.